Moja hipohondrija ima i svojih prednosti

Jednom mi je na grudima iskočila mala bubuljica, toliko mala da bi promakla i mikroskopu, ali ne i meni hipohondru sa dugogodišnjim iskustvom. Cijelu noć nisam oka sklopila, nazvala sam rodbinu i prijatelje da se oprostim, jer mi spasa nema. Priznajem da sam ujutro u pet do osam stajala na vratima bolnice gdje su, ako mene pitate, samo trebali da me hospitaliziraju. Sebi sam već dijagnosticirala bolest.

I nije tu kraj, bila je nedjelja i umjesto da uživam i odmaram ja sam napipala „žlijezdu“ na preponi.  Zaključila sam da je došao kraj. Kada gledam sa ove distance naprosto me sramota, ali tu noć mi je izgledalo najnormalnije da u 10 sati nazovem doktoricu  i kažem kako sam bolesna, ali eto doći ću ujutro da mi ona to i zvanično potvrdi. Popila sam dvije Alore da me malo umire i legla da čekam konačni sud. 

Istina,  živimo u vremenu kada svakodnevno čujemo kako se bezazleni simptom pretvorio u tešku bolest, ali budimo realni, pretjerivanje je kada mislite da vam je zubarka Delveta prije 25 godina  sigurno nešto ostavila u zubu kad ga je popravljala, pa vas zato sad boli i što svako jače lupanje srca smatrate nagovještajem spojenog srčanog i moždanog udara.

Na informaciju da se svinjska gripa pojavila u Njemačkoj i da napada debele ljude (od svih ugroženih kategorija samo sam ovu čula) ja sam ujutro na posao došla sa sredstvom za dezinfekciju i prskala i brisala sve redom, namještaj, kolege, kompjutere... Popila sam Tylol Hot za svaki slučaj i provjerila može li se antibiotik kupiti bez recepta. 

Na sreću, svaki put kad bih otišla doktoru nalazi su bili odlični. Naravno, nisam ja  tek tako povjerovala da je sve ok, uvijek bih ostavila mogućnost da je doktorima nešto promaklo, jednostavno nisu tražili na pravom mjestu. 

Hipohondrija se baš udomaćila u našoj kući. Ogromnu podršku sam imala u suprugu koji je nećete vjerovati, veći hipohondar od mene.

Ipak, kako su godine prolazile naučila sam da se nosim sa svim mojim umišljenim bolestima i da znakove života ne provjeravam svaki dan, već jednom mjesečno, na promjenu vremena.  

Ima moja hipohondrija i svoje prednosti, zabavljam druge, znam koji je doktor najbolji za bilo koju bolest, a iz anatomije bih dobila veću ocjenu nego nadobudni student medicine.  Malo me ko' i tješi što su pravi genijalci bili moji „drugovi“ umišljeni bolesnici Hans Christian Andersen, Andy Warhol, Tennessee Williams, Charles Darwin,  koji je čak toliko vjerovao da je voda univerzalni lijek za sve, pa bi se često umotavao u mokre čaršafe kako bi liječio sve svoje boljke. 

Ipak, šalu na stranu. Nije loše biti oprezan, pa potražiti pomoć stručnjaka ako ako ste zbog svojih umišljenih stanja depresivni ili vas jednostavno onemogućavaju da živite i radite normalno. 

 

O autorici
Ovo je moja priča o borbi sa kilogramima i stresom. Priča o svemu lijepom što moramo otkriti u sebi i drugima.
Instagram