Grad i ja

Sarajevo i ja imamo najmanje zajedničkih slika, o njemu ne govorim puno strancima koje upoznajem. Rekla bih da smo Sarajevo i ja kao par s dugim bračnim stažem. Nalazim mu milion mana, svađam se s njim, smeta mi sve i svašta. Ali ga i dalje volim, brinem hoće li biti dobro, branim od zluradih, nedobronamjernih, opsesivno kritičnih.

Sarajevo je meni dom. Tamo gdje je moj ušuškani stan, moji prijatelji, moja škola. U Sarajevu su moje kafane, moje mjesto u tramvaju, svaki taksista, svaki most i par.

Ne odustajem od Sarajeva. Uprkos svemu.

Kad najviše volim Sarajevo? Kad sam daleko od njega. Posebno za teških dana, nekih tužnih godišnjica, kad mi se sve skupi, a u dalekom svijetu nema onog posebnog mjesta koje me u Sarajevu smiri. Volim Sarajevo kad sam daleko, a dolaze praznici. Moji sretni prijatelji, koji kao istrenirani ostavljaju brige, navlače šljokice i ne skidaju osmijeh s lica. To su ovakvi dani. To su baš ovi dani praznika, kad imamo posebnu misiju. Širiti ljubav, čarolilju, obasipati druge nježnosti, dobrotom, poklonima. A to u Sarajevu nije teško. Ovdje nije čudno kad pokucate komšinici na vrata s tanjirom punim kolača. Ovdje nije čudno da komšijska djeca vašu kuću smatraju svojom i tvrde da pravite najbolje palačinke na svijetu. Samo u Sarajevu još uvijek vrijedi da se siti ispričate sa nanom/ bakom koju prvi put vidite i saznate da brine o djeci koja su širom svijeta. Zato su praznici u Sarajevu posebni. Zbog sreće, hrane u kojoj je prstohvat ljubavi glavni začin, kuće pune smijeha, u šarenoj svjetlucavoj jelki sa ukrasima koje čuvamo godinama... I zato i ove godine uživajte u čaroliji koju donose praznični dani. Okupite prijatelje na mjestu koje miriše na stare uspomene, budite jedan dan turista u vlastitom gradu… Vjerujte u Djeda Mraza i da će jednog dana u Sarajevo donijeti baš ono što zaslužuje sreću, radost i puno više ljubavi.

Za ostalo se, vala, možemo pobrinuti i sami. Ne može ni Sarajevo sve!