Od kafane do teretane

Nisam se ja opijala po kafanama, nego ispijala. Kafe. I sjedila. Satima, danima, godinama. To je bilo najjednostavnije. Sjedneš u auto i odeš do kafane, potrebno je samo nekoliko koraka od parkinga do udobne stolice.

Da budem iskrena, nisam ja sa svim svojim viškovima ni bila u stanju da napravim više od pedesetak koraka, nisam željela. Bila sam lijena i sve što je uključivalo malo rada mišića smatrala sam strašnom kaznom. Svi ti ljudi koji žele da šetam... ej, da šetam????

Kilogrami su počeli da mi smetaju da živim normalno. Nikada nisam imala visok pritisak, povišen šećer, nalazi su bili perfektni, ali sam znala da me koljena izdaju, da moja kičma više ne može podnijeti sve nakupljene kilograme, da biološki sat otkucava… Bila sam ljuta zbog svega što činim sebi i zbog hrane u kojoj više nisam uživala već sam je “trpala u sebe”.

Počela sam sa dijetom, kilogrami su se počeli topiti i mislila sam da su svi problem riješeni, ali avaj… Doktorica je jedan dan rekla “Kada počinješ vježbati?”. Znala sam da odgovor mora biti ODMAH. U sebi sam mislila – SAMO MI JE JOŠ TO TREBALO!!!

Počela sam sa šetnjama, a onda sam krenula u teretanu. Fizički napor za mene je, kako su prolazili dani, postao pravo zadovoljstvo. Prvih dana sam plakala, kukala, zabušavala, treneri nisu mogli vjerovati da pred njima stoji žena koja u životu nije napravila čučanj. Sada ih radim na jednoj nozi – da, malo se hvalim. Zato, nemojte odustajati čim vidite da ne možete dugo vježbati. Pomjerajte svoje granice svaki put. Dovoljno je za početak dva do tri puta sedmično po sat vremena. 


Ako ste zaista “prepunjeni” kao što sam ja bila preporučujem da nađete trenera koji vas neće maziti već vašu misiju da smršate shvatiti i kao svoju pobjedu. Moj trener je prestrog, ponekad pomislim da sam u nekom vojničkom kampu. Prestrogi su i moji prijatelji koji me stalno napominju da moram u teretanu.


Međutim, sve te "pritiske" brzo zaboravite, jer budete oduševljeni promjenama koje uočavate na svom tijelu iz sedmice u sedmicu... Počnu padati i komplimenti što daje snagu za dalje. Divan je osjećaj kada znate da su ljudi koje volite ponosni na vas.


Znam i ja još uvijek zabušavati, postoje dani kada jednostavno ne mogu ići u teretanu (naprimjer ovih dana me niko ne može natjerati). Tada obučem trenerku, stavim slušalice, pustim omiljenu playlistu i šetam kilometrima do Vrela Bosne i nazad. Skoro svaki dan prošetam kroz Vilsonovo. Sretnem drage ljude, gledam osmijeh na licima onih koji voze bicikl, rolaju, trče, šetaju i zamišljam još bolju i sretniju Samiru koja može i mora nastaviti dalje. Kafane su mi danas samo usputna stanica....

PS Skupa oprema  i puno novca nije ono što vam je potrebno da napravite prvi korak - jednostavno obujete patike i krenete u šetnju. Hoćemo li zajedno?