Naida Hodžić: Kako sam zavoljela sebe

U svijetu koji ne zna drugačije, nego biti površan, nekad je jako teško uklopiti se. Ja se nikada u životu nisam uklapala, pa ni dan danas. Bila sam ona koja na plaži sjedi u haljini, šorcu i majici, ili omotana nekom maramom. Nikad u životu nisam kupila dvodijelni kupaći kostim. Nikad nisam imala kratku haljinu. Krila sam se iza široke odjeće. Ni po čemu se nisam izdvajala. Nisam se nametala. Nisam bila društvena. U startu sam odustala, nisam se borila. Bilo mi je lakše postati 'nevidljiva' nego se nositi sa komentarima, sa uvredama i podsmijesima.

Za većinu sam bila debela Naida. I dan danas sam to za neke. Doduše, sada se drugačije nosim s tim. Danas me nije briga. 

Cijeli život sam provela u nekoj sjeni. Ne zato što nisam imala priliku da se istaknem, već zato što sam smatrala da se ne smijem isticati. Zato jer sam drugačija. Jer sam debela. Nije jednostavno izgraditi samopouzdanje kada vam okolina svakodnevno stvara kompleks niže vrijednosti. Zašto? Tada sam bila ubijeđena da su razlog bili moji kilogrami. Danas znam, kriva sam ja jer sam im to dopustila. Bježala sam od vage kao 'đavo od krsta'. Ogledalo mi je bilo neprijatelj broj jedan. Istini za volju, nisam voljela samu sebe. Mrzila sam tu povučenu osobu, ubijenu u pojam.


Ono što su ostali vidjeli bila je tek maska. Svoje komplekse vješto sam prikrivala sarkazmom i šalama na vlastiti račun. Što sam više patila, to sam se više smijala. I niko nije znao. I nikog nije bilo briga. Za većinu, bila sam nevidljiva. 

Nisam pokušavala smršati, jer sam vjerovala da ja to ne mogu. Tačnije, ubijedila sam samu sebe da ću zauvijek biti takva, da nemam dovoljno snage, volje i hrabrosti. Iznutra, nije bilo ništa osim želje da se uklopim i budem prihvaćena od svoje sredine. 

Bio je to mart 2014. godine, i usudila sam se stati na tu dušmanku vagu. Joj. 120 kg. JOJ! Na moju visinu od 1,69m to je bio alarmantan podatak. Stala sam pred ogledalo. Ne sjećam se da sam ikad u životu toliko plakala. Taj odraz uplakane dvadesetčetverogodišnje djevojke mi je promijenio život. Zašto sam ikada pomislila da nemam pravo biti drugačija? Mora postojati nešto u tom sivilu što se još uvijek da probuditi. Motivisati. Ohrabriti. Zagledala sam se u nju, i prvi put u svom životu zapitala se – da li sam to ja? 


Ne. To nisam bila ja. I onda, više nije bilo povratka. Istina je, zapravo, da voljeti sebe nekad nije lako. Posebno ako ti ljudi oko tebe konstantno ukazuju na tvoje mane i nedostatke. Srećom, nije stvar u tome kako te drugi vide. Trebaš naučiti da ljepota dolazi u svim veličinama. Ali ako nisi sretan u svojoj koži, onda ustani i uradi nešto. Za sebe. Za tu osobu u ogledalu, a ne za ostatak svijeta. Ljudi svakako vide samo ono što žele. 

Vjerujući u tu filozofiju, morala sam prije svega da prihvatim samu sebe takvu kakva i jesam. Debela sam. Pretila. Da li je to nešto loše? Ne. Ali ako se ja zbog toga osjećam loše, onda sam dužna poduzeti nešto. Da li me moji kilogrami definišu kao osobu? Ne, ali ako zbog njih nemam dovoljno vjere u sebe, i ako se zbog toga ne mogu ostvariti na svim poljima, onda moram da ih se riješim. 

Kako je sve to ustvari počelo? Pa vrlo jednostavno. Dobro, nije bilo baš taaako jednostavno.

Istini za volju, na početku, umirala sam od straha. Kasnije sam umirala od gladi. Program UN dijete koji sam odabrala je vjerovatno nešto najbolje što sam ikad uradila za sebe. U početku, nije djelovalo baš tako. O, ne. 

Dan prvi. Joj. Ne mogu ja ovo.

Dan treći. Gladna sam. I nervozna. I imam upalu mišića od treninga. 

Dan deseti. Teško mi je. Plačem. I jedva čekam prve vidljive rezultate. 

Dan četrnaesti. Već dva dana ne plačem. 

Dan dvadeseti. Vaga pokazuje 115 kilograma. Bravo ja. Prva mini pobjeda. 


Dani su se pretvorili u mjesece, a mjeseci u evo već dvije godine. Šta se promijenilo? Ništa. Osim svega. 'Manja' sam za četiri konfekcijska broja. Moja vaga pokazuje četrdeset kilograma manje. U ogledalu je neka druga ja. I, tek tako, postala sam snažnija. Fizički i mentalno. Tu negdje, u sred borbe sa vlastitim slabostima i predrasudama sredine u kojoj živim, desio se početak ljubavne priče koja i danas traje. Počela sam učiti da volim sebe. Ciljevi koje sebi postavljam su visoki, ali ih dostižem jedan po jedan. 


I, gledajući se tako, u sakou veličine M, koji nekad prije ne bih mogla navuči ni preko ruke, shvatam. Ljepota uistinu dolazi u svim veličinama. Treba je samo znati prepoznati. Trebalo mi je tih četrdeset kilograma manje da bih naučila da nikada, ni pod koju cijenu ne saginjem glavu i ne spuštam pogled. Jer, u suštini, možeš promijeniti frizuru, stil oblačenja, izgubiti koji kilogram, ali ako ne naučiš voljeti sebe, ništa od toga neće biti dovoljno. Na putu kojim sam morala proći u posljednje dvije godine shvatila sam i istinski razumjela koliko su volja i čvrst karakter moćni. Pomjerila sam tu planinu predrasuda koja je stajala preda mnom cijeli moj život. Pobijedila sam svog najtežeg protivnika. Sebe. 

A svijet? A ljudi? Njima sam očitala lekciju. 

Hello, pa to sam još uvijek ja. Samo što sada nisam nevidljiva. 

Naida Hodžić