Trči Samira, trči

Proljetni umor, obaveze, nedostatak kondicije zbog skoro dva mjeseca viroza, gripe, bronhitisa, istegnutih tetiva i upaljenih ovojnica, sve su to bili izgovori kojima sam odgađala polazak u Školu trčanja Klix. Bila sam kao medo kojeg je teško probuditi iz zimskog sna. A onda je u inbox stigla poruka „Ja strpljivo čekam, još nije kasno...“.

Eh, da budem iskrena prepala sam se i rekla nema više odgađanja, jer kako Tomislavu Cvitanušiću - Ironmanu, čovjeku koji osvaja vrhove svijeta i ima strpljenja za nas koji smo počeli zdravo živjeti prije godinu dana, reći da nisam baš sigurna kako želim trčati po Vilsu? 

U subotu sam obula patike i krenula u još jednu avanturu. Priznajem duša mi je na nos izašla na prvom času, meni su svi polaznici to jutro izgledali kao Usain Bolt. Kaskali smo za njima jedan preslatki pas lutalica i ja, ali nismo odustajali. Nije me čak  obeshrabrilo dobacivanje „duhovitih“ šetača, jer taj dan sam svoju zonu udobnosti (mekani i topli krevet) i surfanje društvenim mrežama zamijenila nečim korisnim. Teškom mukom, ali došla sam do cilja. Živa, zdrava i nasmijana. 

Jednostavno htjela sam da vidim šta to polaznike Škole trčanja Klix čini tako sretnim i nasmijanim. Šta ih to motivira da trče po suncu, kiši, snijegu, minusima i na nesnosnim vrućinama? Pitala sam se kako su ljude koji su prije godinu dana trčali samo za komercijalom pretvorili u maratonce koji sa osmijehom ulaze u cilj? Kakva to škola za pola godine rješava nervozu, oslobađa stresa, dovodi u formu i uči kako se zacrtavaju i ostvaruju ciljevi. Zanimalo je mene i nakon koliko časova one kiflice sa Nutellom počinju jesti bez grižnje savjesti.

To jutro sam vidjela 150 nasmijanih ljudi, dragih lica. Dovoljan razlog da poželim još češće viđati ovu ekipu, jer priznat ćete da je danas iskreni osmijeh neprocjenjiv i rijedak. 

U trenutku dok pišem ovaj tekst stiže notifikacija da su otvorene prijave za upis na Sarajevski polumaraton. Kažu organizatori vrijeme je da se počnemo pripremati, da je pet mjeseci više nego dovoljno. Iz ove perspektive mislim da će meni trebati 55, ali vrijedi probati, maštati, zacrtavati nove ciljeve, a to je dovoljno za početak svakog novog životnog izazova, zar ne? I zato TRČI SAMIRA, TRČI.